Psihodramska - to je i psihoterapijska tehnika i mehanizam psihološkog savjetovanja koji je razvio J. Moreno. U klasičnoj psihodrami, mehanizam dramske improvizacije koristi se za proučavanje unutarnjeg života subjekta. Rad pojedinaca koji svoje djelovanje upotpunjuju pomoću teatralizacije, dramatičnog samoizražavanja i igranja uloga temelj je psihodramske metode.

Psihodrama kao metoda psihoterapije koristi se kao individualna praksa (monodrama) iu grupnom djelovanju. Tehnika psihodrame uključuje uporabu verbalne komunikacije i neverbalne interakcije. Sesija se temelji na igranju nekoliko scena, koje mogu prikazati, na primjer, uspomene klijenta na neke prošle događaje, neke nedovršene situacije, njegove snove ili fantazije, itd. Takve scene mogu biti ili blizu stvarnosti ili mogu iznijeti unutarnje procese psihe. Uz pomoć scenskih igara vlastitih trenutaka života, subjekt dobiva priliku steći sposobnosti koje će mu biti korisne u budućnosti.

Psihodramska metoda

Psihodrama je psihoterapijska praksa, igra uloga. U procesu takve igre dolazi do dramatične improvizacije koja doprinosi proučavanju unutarnjeg svijeta subjekata i stvaranju uvjeta za spontano izražavanje osjećaja, koji su usko povezani s najznačajnijim problemima pojedinca.

Grupna psihodrama temelji se na normama igre.

Pojam psihodrame kao tehnike korekcije nastao je kao rezultat eksperimenta koji je postavio L. L. Moreno. Takav je eksperiment kasnije nazvan "spontano kazalište". Po prvi put, terapijska komponenta tehničara za igru ​​Moreno pomislila je kad je vidio kako djeca hodaju po parkovima u Beču i igraju vlastite fantazije. Tijekom eksperimenata igranja situacija, Moreno je primijetio da nastaje spontanost, stvara se kreativnost, javlja se istinski emocionalni kontakt koji povezuje sudionike situacije, tzv. Katarzu, koja pomaže ostvariti kreativnu aktivnost i uvid pojedincima.

Grupna psihodrama daje subjektu u igri ulogu heroja. Sadržaj igre treba biti usmjeren na probleme osobnosti, što doprinosi slobodnom izražavanju vlastitih osjećaja u improvizacijama koje terapeut pokreće. Sudionici psihodrame pažljivo promatraju događaje i uspoređuju akcije izvedene na sceni s vlastitim poteškoćama.

Svrha psihodrame je dijagnosticirati i ispraviti neadekvatne stavove i emocionalne reakcije, njihovu eliminaciju, produbiti samospoznaju i razraditi društvenu percepciju.

Psihodrama doprinosi otkrivanju duboko ukorijenjenih emocija u mnogo bogatijoj i učinkovitijoj konfiguraciji od drugih tehnika koje se temelje na verbalnom opisu iskustva.

U procesu psihodrame pojedinac pronalazi učinkovite metode za rješavanje problema psihološke prirode na različitim razinama: od svakodnevnog do egzistencijalnog. Subjekt, uz pomoć terapeuta i sudionika, reproducira značajne životne događaje u dramatičnom činu, reproducira scene vezane uz njegovu problemsku situaciju. Sve scene se igraju u skladu s načelom "ovdje i sada", drugim riječima, ne ovise o vremenu nastanka situacija. Akcija je strukturirana na takav način da olakšava konkretizaciju problemske situacije. Postoji analiza novih uloga, alternativnih reakcija, afektivnih stilova ponašanja, u praksi se provodi pretraživanje i testiranje plodnijih modela rješavanja problema. Fizička djelovanja na kojima se gradi psihodrama povećavaju mogućnost korištenja tako značajnog izvora znanja o vlastitoj osobi i onima oko njega, kao signale neverbalnog ponašanja.

Psihodrama ima za cilj pomoći onima koji imaju poteškoća u verbalnom izražavanju osjećaja i životnog iskustva. U procesu psihodrame subjekt je ujedno i protagonist situacije koja se odigrava, njezin tvorac, istraživač sebe i vlastitog života.

Pedijatrijska psihodrama se široko koristi u devijantnom ponašanju kako bi se uklonili neadekvatni emocionalni odgovori i razvoj vještina socijalne percepcije.

Vrste psihodrame nudile su A. Voltmana, kao što je lutkarska dramatizacija i biodrama. Obilježje biodrame je distribucija uloga životinja među bebama. Voltman je vjerovao da je dijete, osobito u predškolskoj dobi, lakše igrati ulogu nekih životinja nego igrati se, drugovi ili rođaci. Lutkarska dramatizacija uključuje igranje odraslih pred djetetom značajnih uvjeta ili konfliktnih situacija kroz lutkarsku predstavu. Preporučuje se dramatizacija lutaka s bebama koje je teško komunicirati i koje su u pred-predškolskom i predškolskom razdoblju.

Postoje i druge vrste psihodrame. Primjerice, jedna osoba koja sudjeluje u skupnoj terapiji pokazuje ili pripovijeda o životnim događajima u kazališnoj formi. U ovom slučaju ključnu ulogu igra improvizacija i dobrohotno raspoloženje grupe.

Psihodramske metode mogu se koristiti kao neovisne psihoterapijske tehnike, ali je u isto vrijeme učinkovitija upotreba u kombinaciji s drugim terapijskim metodama grupne prakse, primjerice u grupnoj raspravi.

Psihodrama u psihoterapiji sprječava prekomjernu racionalizaciju, pomaže subjektu da pokaže emocije, čije je izražavanje teško uz pomoć verbalika i doprinosi postizanju svijesti. Ova metoda kao sastavnica grupne prakse naširoko se koristi u procesu liječenja emocionalnih poremećaja, liječenja određenih psihosomatskih bolesti, te u obiteljskom psiho-korektivnom radu.

Utjecaj katarze na psihodramsku praksu, koja nastaje kao posljedica reakcije unutarnjih sukoba u procesu psihodramskog čina, ima veliko značenje.

Elementi psihodrame su vrlo popularni u drugim psihoterapijskim područjima, na primjer u gestalt terapiji ili bihevioralno orijentiranoj terapiji.

Gestalt i psihodrama danas su među najvišim prioritetima i najpopularniji. Uostalom, oni su testirani vremenom, imaju akumuliranu teorijsku osnovu i praktičnu osnovu, široko se primjenjuju u mnogim zemljama. Važna je i činjenica da korištenje psihodramskih metoda i gestalt pristupa praktično nema granica. One se mogu jednako primjenjivati, kako u psihološkim praksama tako iu socijalnom radu. Univerzalnost ovih tehnika omogućuje im da se koriste u individualnom radu s predmetima iu grupnom radu, bez obzira na broj sudionika.

Gestalt i psihodrama nisu samo tehnike psihoterapije ili skup tehnika koje se koriste u treningu. Uglavnom, to je način razmišljanja, praksa svakodnevnog razumijevanja vlastitog života ovdje i sada, što doprinosi stvaranju osobnosti.

Zadaci psihodrame uključuju kreativno promišljanje vlastitih sukoba, formiranje savršenijih i adekvatnijih aspekata samospoznaje pojedinca, prevladavanje destruktivnih modela ponašanja i stilova emocionalnog odgovora, razvoj novih adekvatnih odgovora na ponašanje i modela emocionalnog odgovora.

Klasične psihodramske sesije sadrže 5 ključnih mjesta. Na prvom mjestu je protagonist, tj. Prvi igrač koji u psihodramskom činu prikazuje junaka, vodećeg glumca koji pokazuje vlastite probleme. Drugo mjesto zauzima redatelj ili voditelj. S njim protagonist oživljava svoju stvarnu stvarnost. Drugim riječima, direktor je pojedinac koji pomaže klijentu da analizira vlastite probleme, stvara pravu atmosferu u grupi i dodjeljuje uloge sudionicima. Treće mjesto zauzima pomoćno "ja", koje su drugi članovi grupe, igrajući sekundarne uloge i pojačavajući djelovanje redatelja. Glavne funkcije pomoćnog "ja" uključuju igranje uloga potrebnih protagonistu da realizira svoj plan, pomažući protagonistu da razumije svoj odnos s drugim glumcima, pokazujući nesvjesne protagonističke odnose, pomažući protagonistu u prelasku iz dramatičnog u stvarni život. U četvrtom položaju su gledatelji koji su članovi grupe i koji ne sudjeluju izravno u psihodramskom činu, već sudjeluju u daljnjoj raspravi o situaciji nakon završetka njezina premlaćivanja. Scena zauzima peto mjesto. Faza je mjesto u sobi ili drugom prostoru u kojem se igraju pozornice.

Psihodrama Moreno

Razvoj grupnih metoda psihoterapije kao jedinstvenog terapijskog smjera usko je povezan s imenom J. Morena. Psihodramska praksa posljednjih nekoliko desetljeća učinkovito se koristi u gotovo svim europskim zemljama i SAD-u.

Temeljni koncepti psihodramske prakse uključuju: uloge i različite igre uloga, tijelo, spontanost, uvid i katarzu.

Potrebno je shvatiti temeljnu razliku psiho-dramske prakse kao metode terapije od kazališnog oblika igranja uloga. Ako su u kazalištu apsolutno sve uloge distribuirane i oslikane od strane autora, onda u psiho-ramatskim praksama ne podrazumijevaju unaprijed određeni scenarij.

U psihodrami, svi sudionici sami kreiraju scenarij u procesu razvoja radnje i nemaju pojma na što bi to moglo dovesti. Uloge uključene u skriptu biraju se i dijele međusobno. Terapeut samo razjašnjava glavna pravila i, u svojim granicama, potiče svu improvizaciju i spontanost.

Pojam "tijela" sličan je prijenosu (prijenosu) Z. Freuda. Prema analizi transfera, Freud je mislio na jedan od tehničkih alata u praksi psihoanalize, kroz koji je pokušao opisati osobnost pacijenta i identificirati uzroke koji izazivaju pojavu neuroze. Prijenos znači proces empatije (empatije) psihoterapeuta za klijentove osjećaje i emocionalna stanja.

Moreno u vlastitoj metodi ujedinjuje prijenos i protupostavu, koji karakteriziraju proces uzajamno usmjerene empatije - psihoterapeut-pacijent i između svih sudionika u psihodrami pod jednim pojmom "tijela". Uz to, u psihodramskom prijenosu i kontratransferu ne koristi se toliko sposobnost da se karakterizira osobnost subjekta, već u svrhu terapijskog utjecaja za njegovo samootkrivanje i pobjedu nad određenim kompleksima i neurozama, da se poboljša grupni proces.

Pod spontanošću je mislio na prirodnost (nenamjernost) reakcije i percepcije. Mnogi kupci su previše stegnuti u svojim psihološkim mehanizmima obrane i standardima ponašanja. Pronalaženje takve spontanosti i prirodnosti pomaže pojedincima da se učinkovito oslobode svojih kompleksa i, posljedično, neuroza. Da bi pojedinci stekli spontanost, psihoterapeut ih treba samo gurati da djeluju "ovdje i sada" bez nametanja vlastite skripte igre uloga.

Katarza u drevnoj grčkoj tragediji značila je takozvano pročišćenje, prosvjetljenje kroz patnju. U psihoanalizi Freud je koristio koncept katarze u smislu otkrivanja uzroka neuroze kroz intenzivan emocionalni nemir i rezultirajuće olakšanje, tj. Ozdravljenje. U scenariju psihodrame, katarzu treba iskusiti ne samo protagonist i svi sudionici određene priče, nego i svi drugi pojedinci koji nisu uključeni u određenu situaciju, već gledatelji. U J. Morenu, proces katarze je ključni zadatak sudionika u psihodramskom procesu i empatija gledatelja. Na njih utječe psihoterapijska orijentacija.

Pojam uvida, preveden s engleskog, znači "neočekivani uvid" i znači da je subjekt neočekivano razumijevanje vlastitih problema ili modifikacija njegovog pogleda na vlastitu osobu, šireći mogućnosti rješavanja problema. Uvid se obično javlja zbog katarze. Atmosfera i dinamična djelovanja psihodrame trebala bi dovesti subjekte u Katar-sis i kroz to do uvida.

Psihodramska sesija sastoji se od objašnjenja skupine značenja i temeljnih zadaća psihodramske prakse, opisa faza provedbe. Praktično utjelovljenje psihodrame sadrži nekoliko faza i tri stupnja organizacije same psihodrame.

Danas dječja psihodrama dobiva posebnu popularnost u liječenju neurotskog ponašanja. Igranje u psihodrami nije samo simboličko sviranje sukoba, nego i aktivna obrada iskustva. U psihodrami se taj posao provodi kako bi se prevladale i riješile konfliktne situacije. U procesu igre, djeca se osjećaju i doživljavaju kao kreativni inženjer dizajna, kreator, ko-kreator vlastitih života. Psihodrama pruža priliku djeci da se "ponovno rađaju" za život koji više zadovoljava.
Dječja psihodrama usmjerena je na stvaranje kreativne i prirodne osobnosti, tako da nije ograničena na eliminaciju poremećaja, ona vidi svoj ključni zadatak u promicanju razvoja izražajne, kreativne osobnosti. Dječja psihodrama koristi se za poticanje i podršku spontanosti, prirodnosti i kreativne aktivnosti djeteta.

Tehnike psihodrame

Danas postoji čitav psihodramski institut čiji je cilj pomoći u razvoju i primjeni različitih psihodramskih tehnika i alata u različitim područjima djelovanja, na primjer u psihoterapiji ili obrazovanju. Stoga se psihodramska praksa ističe značajnom tehničkom opremom. Većina tehnika razvijena je i korištena u praksi u jednoj određenoj situaciji. Međutim, postoje univerzalni tehničari koji ne moraju ovisiti o sadržaju problemske situacije.

U pravilu se na početku rada koristi tehnika vlastitog predstavljanja. Omogućuje subjektu da se predstavi ili prikaže značajne osobe u kratkim scenama. Ova se tehnika može izvoditi u monologu ili u obliku intervjua. Prikaz u njemu ima za cilj pružiti informacije o pravom ponašanju subjekta, a ne o njegovim fantazijama o sebi. U tom slučaju, subjekt sam odlučuje koje podatke treba pružiti, što pridonosi osjećaju sigurnosti. Ulazak u psihodramski čin kroz ovu tehniku ​​umnožava učinak grijanja, pruža priliku da se usredotoči na problem.

Tehnika koja igra ulogu uključuje prepoznavanje i pronalaženje uloge. Uglavnom se izvodi od strane pomoćnog "ja" u isto vrijeme, pridonoseći protagonistu u produkciji radnje iz vlastitog života.

Tehnika dvostrukog uključuje pomoćnu "ja" koja igra ulogu protagonista. U ovom se slučaju preporučuje da se "blizanac" nalazi iza i malo dalje od protagonista. Na početku procesa trebao bi pokušati postati svojevrsna sjena protagonista i, uz pomoć pokreta, njegov način izražavanja sebe naviknut će se na stanje protagonista. U ovom slučaju, pomoćno "ja" stječe povratnu informaciju od protagonista, njime se rukovodi i sukladno tome prilagođava svoje ponašanje. Nakon toga, “dvostruko” pokušava produbiti svoje razumijevanje i izraziti smislen aspekt koji protagonist ne demonstrira. Prototip može zauzvrat prihvatiti predloženu varijaciju ili je ignorirati. On se također može složiti i izraziti neslaganje na smiren način ili nasilne emocionalne reakcije. Na kraju ove tehnike, preostali sudionici su povezani kako bi razgovarali o akcijama "blizanaca".

U mnogim suvremenim zemljama psihodramski institut pruža mogućnost proučavanja i primjene različitih tehnika za daljnju uporabu u praksi.

Psihodramski trening

Trening podrazumijeva postojanje tri faze i korištenje vježbi.

Psihodramske vježbe mogu sebi postaviti različite ciljeve: od tzv. Zagrijavanja do vježbanja vještina igranja uloga. Vježbe se mogu koristiti za emancipaciju sudionika, primjerice, koristiti elemente grupne gimnastike ili pantomime u parovima ili trojkama.

U prvoj fazi glavni teret pada na ravnatelja.Ovdje su njegovi zadaci: postizanje emancipacije sudionika, prevladavanje motoričke suzdržanosti, poticanje, poticanje pojavljivanja spontanosti neverbalne verbalne manifestacije emocija, fokusiranje sudionika na zajednički cilj.
Psihodramske vježbe doprinose stjecanju grupe opuštenosti, prirodnosti i spontanosti. Istovremeno, što brže stječu takva stanja, to će proces psihodrame biti učinkovitiji.

Nakon što su ispitanici stekli određeni omjer opuštenosti, prirodnosti i stvaranja aktivnog kreativnog okruženja, druga faza terapije, glavni dio psihodramske prakse, dolazi kao rezultat dobro provedenog zagrijavanja.
Prvo, vođa određuje protagonista i traži od njega da odabere važnu situaciju, temu ili problem za njega, da svima upozna opću ideju zapleta, koji protagonist želi igrati. Redatelj skreće pozornost sudionika da protagonist predstavlja samo opći smjer, a izravni razvoj djelovanja mora biti spontan u psihodrami. Nakon toga, protagonist mora pronaći partnere koji će biti njegova podružnica "ja" i objasniti im zadatke. Tada protagonist izravno igra željenu parcelu.
U završnoj fazi psihodrame odvija se zajednička rasprava o akcijama i analizi ponašanja protagonista i drugih sudionika. Svi sudionici u procesu trebaju sudjelovati u ovoj raspravi.

Pogledajte videozapis: Promotivna psihodramska radionica (Listopad 2019).

Загрузка...